Najčešće pitanje koje se postavlja trenutno u našoj državi je pitanje stepena decentralizacije. Kada, kako i koliko treba decentralizovati centralnu vlast je pitanje kojim se bave gotovo svi.
Zašto se nacionalne vlasti upuštaju u programe decentralizacije? Cilj inicijativa za decentralizaciju obično se može pripisati jednom od sledećih faktora, ili njihovoj kombinaciji: preopterećenost centralnog nivoa uprave sa istovremenom željom da se na lokalna ili regionalna tela prenesu odgovornosti koje zagušuju proces odlučivanja na centralnom nivou; modernizacija: očekivanje da se ostvari veći stepen fleksibilnosti i efikasnosti u odlučivanju i pružanju usluga uz korišćenje znanja koje postoji na lokalnom nivou, čime bi se ostvarila veća alokativna efikasnost – odnosno da usluge u većoj meri budu prilagođene potrebama građana na lokalnom nivou; želja za unapređenjem demokratije.
Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu prenošenjem većeg broja pitanja iz javnog domena pod kontrolu lokalno izabranih odbornika stvara prilike za direktno učešće građana u procesu odlučivanja (takozvana „politika proksimiteta”). Moć odlučivanja je najneophodniji uslov za napredak jedne lokalne zajednice. Lokalna uprava je uprava građana, od građana za građane, čiji je cilj postojanja veća efikasnost i efektivnost zadovoljavanja potreba građana. I nije lokalna zajednica ona koja već postoji, već svaka ona koja opravdava svoju svrhu, bilo da postoji ili tek treba da nastane. U formiranju lokalne zajednice pre svega treba voditi računa o mogućnostima ispunjenja njenog cilja.
Međutim, glavni akcenat na svim debatama je fiskalna decentralizacija. Lokalnu samoupravu trenutno najviše zanima prenošenje državnih fiskalnih poslova na lokalne uprave. To je valjda i normalno, svako želi da sa svojim novcem upravlja onako kako želi, odnosno da ne zavisi od centralne vlasti koliko će svog novca dobiti. Nema sumnje da najveći zagovornici su upravo najrazvijenije opštine koje se u ovakvom stanju centralizacije nalaze u nezavidnom položaju.
Decentralizaciju treba sprovesti po svim nivoima ukoliko postoje uslovi za prenose nadležnosti i realna potreba za njom. Ali ono na šta treba posebno obratiti pažnju je mogućnost pojave fenomena "malih bogova" u instituciji "predsednika opštine". U takvoj novonastaloj situaciji nestaće mali broj "velikih bogova" na centralnom nivou ali pojaviće se veliki broj "malih bogova" na lokalnom nivou, koji će kroz svoj uticaj i zakonske okvire koji im to dopuštaju, voditi i kreirati politiku države.
Rešenje za izlazak iz takve zamke javlja se samo po sebi - dalja decentralizacija. Niko do sada nije govorio niti ukazivao na decentralizaciju ispod nivoa opštine, a ona je najbitnija ukoliko želimo da zamišljeno ostvarimo. Neophodno je izvršiti statističku podelu opštine (poput primera regionalne podele R.Srbije). Svaka opština sačinjena je od katastarskih opština koje ulaze u njen sastav. Takva podela omogućava korišćenje katastarskih opština kao statističkih centara koji bi služili za praćenje prihoda i rashoda po mestu nastanka.
Nesmemo smetnutni sa uma da problemi koji nastaju unutar jedne opštine, jesu nepostojanje statističkog evidentiranja prihoda i rashoda po katastarskim opštinama tj mestu nastanka. Takvo evidentiranje omogućilo bi i lakše praćenje rada, tj. opravdanost trošenja para u lokalnoj zajednici od strane lokalne uprave .
I kada ovo pitanje postavite lokalnim moćnicima, koji su najveći zagovornici fiskalne decentralizacije, oni takvu mogućnost odbijaju, a upravo na isti način na koji to čine državni moćnici prema njihovim zahtevima.
U primeru opštine Majdanpek vidimo najbolji primer nepostojanja statističkog evidentiranja prihoda i rashoda po mestima nastanka, što u konkretnom primeru vodi ka sukobu između strana. Normalan je osećaj građana po mesnim zajednicama(u našem slučaju katastarskim opštinama) da se najmanje ili nedovoljno troši u njihovim naseljima a najviše ili previše u drugim naseljima.
Sve ovo navodi na zaključak da svako želi decentralizaciju ali samo onoliko koliko njemu odgovara, bez obzira na suštinu koja ona nosi i stvarne potrebe građana - da znamo koliko stvaramo i gde se troše naši "novci". Decentralizacija je put do kontrole, i nje se definitivno ne treba plašiti ali samo ukoliko uspemo da je u potpunosti primenimo.
Niko od političara pre demokratske vlasti nije pominjao decentralizaciju , jer su znali šta bi to moglo značiti za državu a videli smo i na primeru SCG kako se brzo dolazi do države kad se ustanovi neka celina sa neograničenim mogućnostima. Ko može sprečiti odluku jednog naroda da iskrivljivanjem istorijskih činjenica pokrene separatističke aktivnosti i uspe u tome, kao što je bilo na Kosovu i Metohiji. To je nemoguće sprečiti u današnjim uslovima kad nemamo suverenitet i kad drugi odlučuju o sudbini Srbije.
Što se tiče decentralizacije, to nesumnjivo dovodi do pojave malih bogova, što imamo primer da vidimo u našoj opštini, gde je predsednik opštine mali bog a takođe ista slika je u MZ Donji Milanovac , gde savet MZ čini jedna partija a već 10 godina predsedava jedan te isti čovek. Na način kako je to organizovano u MZ D.Milanovac, moguće je da ponovo jedna partija vlada sledećih 50 god i da na čeju MZ bude isti čovek decenijama. Nezakonito donet Statut MZ D.Milanovac je omogućio da savet MZ odlučuje koja će od funkcija; predsednik saveta MZ ili predsednik izvršnog odbora MZ biti plaćena funkcija i tako se svake godine bira isti čovek na; jedne godine jednu a druge drugu funkciju, i na taj način vlada decenijama. ( pošto je u regularnom načinu izbora ograničen brojem uzastopnih mandata ). Znajući da je vlasti sve dozvoljeno a da ova vlast nema skrupula , realno je očekivati da deca komunista DS, vladaju kao njihovi očevi i dede, znači sledećih pola stoleća. Zar u tim uslovima decentralizacija ne garantuje postojanje malih bogova, ako znamo da je u gotovo svim opštinama gde vladaju demokrate , takvo stanje. I već sad, pre decentralizacije, neki imaju status malih bogova a kad im još daju potpuno odrešene ruke , spasavaj se ko može.
Ali to običan narod ne razume potpuno, on zna samo da mu je loše i da živi lošije nego ikad ... a to i jeste bio cilj i zato je i stvorena situacija kakva jeste , da bi običan čovek u uslovima preživljavanja i želje za normalnim životom prihvatio svaku ponudu koja mu obećava bolje sutra, ali da li je stvarno tako ili sam ide u susret svojoj propasti, novom robovlasničkom dobu.???